Dodatne uplate članova privrednog društva u Srbiji

18. априла 2017 | Vreme čitanja: 4 min

U praksi su uočene brojne nedoumice ali i različita postupanja kada je u pitanju način tretiranja dodatne uplate (ili „dopunske“ uplate kako ih je nazivao Zakon o preduzećima iz 1996. godine), kako sa računovodstvenog aspekta tako i prilikom uplate i vraćanja dodatnih uplata u privredno društvo od strane njegovih članova.

Često se dovodi se u pitanje i opravdanost složene procedure prilikom vraćanja dodatnih uplata privrednih društava u Srbiji, a koja je uvedena Zakonom o privrednim društvima iz 2011. godini.

Naime, prema ovim izmenama, počev od 1. februara 2012. godine vraćanje dodatnih uplata članovima privrednih društava u Srbiji se vrši primenom odredaba zakona koje se odnose na proceduru smanjenja osnovnog kapitala. Ovo automatski podrazumeva da procedura vraćanja dodatnih uplata ne može biti završena pre isteka 3 meseca, koliko je potrebno da odluka o vraćanju dodatnih uplata bude objavljena u Agenciji za privredne registre.  Prilikom vraćanja dodatne uplate neophodno je uzeti u obzir i ispunjenje svih drugih uslova predviđenih Zakonom o privrednim društvima a koja se odnose na likvidnost društva isplatioca i vrednost njegove neto imovine.

Pored vraćanja dodatne uplate članovima društva, društvo ima mogućnost konvertovanja iste u osnovni kapital, gde je sam postupak konverzije veoma jednostavan i ne zahteva mnogo vremena.

Sa računovodstvenog stanovišta, Ministarstvo finansija je tokom 2012. godine izdalo mišljenje prema kojem se dodatne uplate u zavisnosti od toga kako su određene odlukom skupštine društva prilikom uplate mogu računovodstveno obuhvatiti ili kao kapital društva ili kao obaveza prema članovima, u smislu Okvira za sastavljanje i prezentaciju finansijskih izveštaja.[1]

Treba napomenuti da navedena instrukcija Ministarstva nije pravno obavezujuća za privredna društva u Srbiji ali je ipak izazvala brojna pitanja i nedoumice oko računovodstvenog tretmana, s obzirom da je praksa privrednih društava u Srbiji do trenutka izdavanja instrukcije – u nedostatku bližih instrukcija – bila da se sve dodatne uplate članova knjiže na teret obaveze.

Kao što smo već naveli, postoje nejasnoće u vezi sa vraćanjem dodatnih uplata, odnosno nelogičnosti u samim zakonskim rešenjima, a pre svega u odredbi zakona prema kojoj se vraćanje dodatnih uplata članovima društva vrši shodno primenom odredaba zakona o smanjenju osnovnog kapitala, iako se one prema istom zakonu ne smatraju osnovnim kapitalom. Sa druge strane, dodatne uplate se sa računovodstvenog aspekta tretiraju ili kao obaveze prema članovima društva ili kao kapitalne rezerve, zavisno od odluke člana koji vrši dodatnu uplatu (u skladu sa instrukcijom Ministarstva).

U poređenju sa zakonskim rešenjima zemalja u okruženju i opšte prihvaćenom međunarodnom praksom, trenutno propisani tretman dodatnih uplata u Srbiji kreira mnoge nedoumice za nerezidentne vlasnike društava u Srbiji ali i onemogućava pre svega konzistentnost prilikom izveštavanja na nivou grupe za društva koje posluju u više zemalja. Tako, na primer, dok društvo u Srbiji u svojim knjigama ima evidentiranu obavezu za dodatne uplate prema nerezidentnom vlasniku, nerezidentni vlasnik u svojim knjigama ima evidentirane kapitalne rezerve u svojoj filijali u Srbiji.

S obzirom da je svrha dodatne uplate da na relativno jednostavan način omogući finansiranje društva od strane svojih članova, smatramo da postoje dva alternativna načina za tretiranje ovakvih uplata:

a) prepoznavanje dodatnih uplata kao obaveze društva prema svojim vlasnicima, koje podrazumeva i  evidentiranje obaveze prema vlasnicima u finansijskim izveštajima društva. Prilikom vraćanja dodatnih uplata treba ih tretirati kao zajam osim u slučaju da je prethodno doneta odluka članova da se izvrši konverzija dodatnih uplata u osnovni kapital (kao što je moguća konverzija svake druge obaveze u osnovni kapital) kada bi se primenjivala procedura smanjenja kapitala;

b) prepoznavanje dodatnih uplata kao kapitalne rezerve društva, u kom slučaju bi se računovodstveno evidentirale u okviru klase kapitala tog društva, na poseban račun. Vraćanje ovakvo posebno evidentiranih dodatnih uplata bi bilo pojednostavljeno a ukoliko članovi tako odluče, ovako knjižene kapitalne rezerve mogu se konvertovati u osnovni kapital i u tom slučaju bi vraćanje dodatnih uplata  bilo omogućeno jedino kroz postupak smanjenja kapitala društva.

Navedene dve alternative nikako ne bi smele da se kombinuju kako je to trenutno slučaj u praksi i zakonskim rešenjima u Srbiji jer upravo zbog nedoslednosti u važećoj legislativi imamo nelogičnu situaciju po kojoj se dodatne uplate sa jedne strane evidentiraju kao obaveza u knjigama društva a sa druge strane se prilikom njihovog vraćanja primenjuje procedura koja važi za smanjenje osnovnog kapitala društva.

Svakako da je pitanje dodatnih uplata više nego važno za nerezidentne vlasnike kapitala koji posluju ili imaju nameru da posluju u Srbiji, pre svega da bi se omogućilo takvim subjektima da relativno lako finansiraju svoje poslovanje u Srbiji, ali i obezbedila konzistentnost u iskazivanju dodatnih uplata u finansijskim izveštajima njihovih filijala u Srbiji (koji treba da budu kompatibilni sa finansijskim izveštajima nerezidentnih vlasnika).

 


[1] Ministarstvo finansija, br. 140/16/401-00-1094/12 od 20.7.2012. godine